MALO O NUSPOJAVAMA vol 2.

Ljudi vole tresti glavom na ekscentričnost, ludost i zavjereničku teoriju onih među nama koji izbjegavaju cjepiva za sebe i svoju obitelj, ali nedavni dokument koji je objavljen (i onda odmah uklonjen s web stranice) od strane CDC-a (Centar za Kontrolu i Prevenciju Bolesti) daje još veću vjerodostojnost naših tvrdnji – “Ti jednostavno ne znaš što se nalazi unutra.”

Injekcije polio cjepiva kojim se vršilo masovno cijepljenje između 1955-1963 godine je sadržavalo “live” žive stanice virusa raka.

Godinama su znanstvenici upozoravali da su milijuni bočica cjepiva protiv dječje paralize, zagađeni sa virusom SV40, inficirajući osoba kod kojih su uzrokovali tumore, i napokon 1999. godine, molekularna dokaz SV40 infekcija su prikazali na djeci rođenoj nakon 1982. Neki stručnjaci iznose podatke da je virus možda ostao u cjepivu protiv dječje paralize sve do 1999. godine.

2002. godien, časopis Lancet je objavio uvjerljive dokaze da je kontaminirano polio cjepivo odgovorno za polovicu od 55.000 slučajeva ne-Hodgkinovog limfoma, svake godine. A postoji vjerojatnost da se širenje virusa AIDS-a obavljalo na isti način.

U početku nitko nije mogao shvatiti kako je virus bio prenosn na ljudsku populaciju, ali dr. Maurice Hilleman dokazuje da je virus dodan u cjepivo, što je bilo dobro za “dobru znanost” u ono vrijeme.

Simian virus 40 (SV40) raka, i cjepivo protiv dječje paralize, činjenice:

• SV40 virus je pronađen u nekih vrsta majmuna.
• SV40 je otkriven 1960. Ubrzo nakon toga, virus je pronađen u cjepivu protiv dječje paralize.
• Više od 98 milijuna Amerikanaca je primilo jednu ili više doza polio cjepiva u razdoblju 1955-1963 kada je udio cjepiva zagađen sa SV40 bio veći, i procjenjuje se da je 10 do 30 milijuna Amerikanaca moglo primiti SV40 kontaminiranu dozu cjepiva.
• SV40 virus je pronađen u određenim vrstama tumora u ljudi, ali nije utvrđeno da je SV40 uzok ove vrste raka.
• Većina znanstvenih dokaza upućuje na to da SV40-kontaminirano cjepivo ne uzrokuje rak, međutim, neki rezultati istraživanja su u konfliktu, te je potrebno više istraživanja na ovu temu.
• Polio cjepiva koja se danas koriste ne sadrže SV40. Svi tekući dokazi upućuju na to da su polio cjepiva čista i bez SV40 od 1963. godine.

Dodatne činjenice

• U 1950. godini, bubrežne stanice rezus majmuna, koje sadrže SV40 ako je životinja zaražena, korištene su u pripremi polio cjepiva. Zato jer SV40 nije otkriven do 1960. godine, nitko nije bio svjestan da bi u 1950. polio cjepiva mogla biti kontaminirana.
• SV40 je pronađen u formi ubrizgavajućeg cjepiva protiv dječje paralize (IPV), ali ne i u oralnom cjepivu koje se daje na usta (OPV).
• Nisu sve doze inaktiviranog polio cjepiva bile kontaminirane. Procijenjeno je da je 10 do 30 milijuna ljudi zapravo primilo cjepivo u kojem se nalazio SV40, virus raka.
• Neki dokazi upućuju na to da primitak SV40-kontaminiranog cjepiva protiv dječje paralize može povećati rizik od raka. Međutim, većina studija učinjena u SAD-u i Europi koja uspoređuje osobe koje su primile SV40-kontaminirano cjepivo protiv dječje paralize s onima koji se nisu – nije pokazala nikakvu uzročnu vezu između primitka SV40-kontaminiranog cjepiva protiv dječje paralize i raka.

Dakle …. više od 50 godina nakon što se desilo cijepljenje, CDC tiho priznaje da je ovo cjepivo moglo spasiti ljude od dječje paralize, ali možda umjesto toga dobiju rak?!

Recenzirani članak iz kardinala Bernardina Centra za Tumore na Sveučilištu Loyola to potvrđuje. Prema rezultatima istraživanja, postupak koji se koristi za deaktivaciju virusa nije bio učinkovit.

Ustanovljeno je da je postupak koji se koristi od strane ovog proizvođača za deaktivaciju SV40 u oralnom poliovirus cjepivu na temelju toplinske inaktivacije u prisustvu MgCl2 nije potpuno onesposobio SV40. Ova SV40-kontaminirana cjepiva proizvedena od ranih 1960-ih do oko 1978. godine, su se koristila u cijelom svijetu. (da li je to cjepivo korišteno u bivšoj Jugoslaviji, možemo samo nagađati). Naša otkrića naglašavaju potencijalne rizike korištenja primarne majmunske stanice za pripremu poliovirus cjepiva, zbog mogućeg onečišćenja sa SV40 ili drugim majmunskim virusima, naglašava važnost korištenja dobro karakterizirnih staničnih supstrata koji su očišćeni od adventivnog agensa.

Sarah, Healthy Home Economist je nedavno objavila priču. Ona je napisala:

Ova priča nije nova – mnogi od nas koji su temeljito istražili pitanje cijepljenja  prije nego što su odabrali da li ili ne se cijepiti već su bili svjesni ove činjenice godinama.

Postala sam svjestna pokvarenih polio cjepiva iz 1955-1963 u kasnim 1990-im i to je bio jedan od glavnih motiva za mene da odaberem pristup “bez cjepiva, nema šanse”  pristup za moju djecu.

Ono što je novo je da je CDC konačno to priznao.

Što je trebalo tako dugo da CDC to objavi? Mnogi ljudi koji su cijepljeni s pokvarenim polio cjepivom su već mrtvi od raka, a mnogo više ljudi se dijagnosticira rak svaki dan!

Slično kao i danas, roditelji su tada bili prestravljeni i imali krivnju u pružanju cjepiva protiv dječje paralize svojem dijetetu. Na taj način, oni mogu spasiti dijete od dječje paralize, ali ih mogu osuditi na različitu preranu smrt od raka. Do 30 milijuna ljudi je možda pogođeno ovim cjepivom koje je silom nametnuto od strane vlade. No stvar je u tome da nikakvo roditeljsko istraživanje ne može zaštititi dijete od nečega ovakvog – ako se tvar ubrizga u vaše djete, morate ju uzeti sa vjerom kao i sastojke u toj potkožnoj igli. Da li stvarno vjerujete u vladu i farmaceutski lobi da bi dali djetetov život za to? Znate li tko donosi zakone? Mislite da su ti ljudi nepotkupljivi i oličje morala?

Najviše zastrašujući dio svega je da je u mnogim dijelovima svijeta, ovo cjepivo obavezno. Slično kao i ljudi koji prisiljeni uzeti cjepivo protiv gripe da bi zadržaku svoja radna mjesta, djeca prisiljena primiti niz cijepljenja da bi pohađala školu, ili niz drugih “zdravstvenih pogodnosti” na koje se prisiljava, smrtonosan virus je ubrizgan u milijune djece diljem svijeta, da li oni to htjeli ili ne.

Neka ovo bude lekcija kao što je slušanje pedijatra koji vam govori o obveznom cijepljenju vašeg djeteta – HPV, serija imunizacije djece, i godišnje cijepljenje protiv gripe. Bilo što može biti u tim malim bočicama i 50 godina niz cestu u budućnost, vaša djeca mogu otkriti da su oni također otrovani, da li kroz tragičnu laboratorijsku pogrešku, namjeran depopulacijski manevar, ili čak uvrnuti ljudski eksperiment.

Tko se smatra odgovornim za to? Tko će ići u zatvor zbog počinjenja ubojstva u tako masovnoj mjeri? Tko je optužen za nemar jer je dopustio da se to dogodi? Tko je uzeo odgovornost da je ovo otrovno cjepivo obavezno?

BORBA SA SUSTAVOM vol3

Josie McNally mislila je da čini najbolje za svojega malog sina Williama. Imao
je 13 mjeseci i bio zdrav, normalan i sretan, a ona je samo željela da takav i
ostane. Kad joj je liječnik preporučio da sa sinom dode na rutinsko cijepljenje
protiv ospica/zaušnjaka/rubeole (MMR), Josie se nije premišljala. William
je prebrodio svoja prva dječja cijepljenja, a, uostalom, liječnik zna najbolje.
Deset dana nakon Williamova cijepljenja nešto je pošlo po zlu. William se
počeo grčiti, pa su Josie i njezin suprug pohitali s njim u bolnicu. Kad je
Josie sugerirala da njezin sin možda ima reakciju na cjepivo, liječnik je odmahnuo
glavom. Jaki napadaj koji je brzo uslijedio nakon cijepljenja ne može
biti ništa drugo nego koincidencija; to se vjerojatno neće ponoviti. I drugi
se specijalist u bolnici s tim složio; činilo se da cijepljenje s napadajem nema
nikakve veze.

No napadaji nisu prestajali i uskoro ih je William imao i po 40 na dan. Istodobnoje došlo do razvoja rijetke reakcije imunosnog sustava. Danas, kaotrinaestogodišnjak, William ima dijagnosticiranu epilepsiju, konvulzije koje
se ne mogu kontrolirati lijekovima, a mentalna mu je razvijenost na razini 14-mjesečnog djeteta — kao da je sat stao onoga dana kad je cijepljen. A nedugonakon što je William dobio cjepivo, ono je povučeno s tržišta. Unatoč tomuni danas nitko iz medicinske struke službeno ne priznaje da je injekcijacjepiva i za što odgovorna. Obitelji McNally niti jedna vladina služba nije dala
nikakvu novčanu pomoć za podmirenje nimalo malih troškova liječenja skojima će se suočavati tijekom Williamova života.

 



Većina liječnika svesrdno vjeruje da cjepiva predstavljaju jednu od najvećihpriča o uspjesima medicinske znanosti, te da su odgovorna za iskorjenjivanjemnogih smrtonosnih infektivnih bolesti. U većini liječnika kao da seskriva altruist koji rado vjeruje kako iskorjenjivanje bolesti ne samo da je moguće,već proviruje iza prvog ugla. Svjetska zdravstvena organizacija samošto nije najavila točan datum kad se očekuje da će bolesti kao što su poliomijelilis,ospice ili difterija biti izbrisane s lica zemlje.

Oduševljenje tim vjerovanjem ohrabruje struku da stalno proizvodi sveviše i više cjepiva za borbu ne samo s najvećim ubojicama kao što je poliomijelitis,nego i s brojnim, uglavnom dobroćudnim pratiocima djetinjstva poput ospica, zaušnjaka i vodenih kozica. Uzmu li se u obzir višestruke doze za docjepljivanje prema preporučenom rasporedu cijepljenja, američka djeca prolaze kroz oko $4 cijepljenja do polaska u školu, većinom u prvoj godiniživota; britanska djeca, s cjepivom protiv tuberkuloze koje se nudi pri rođenju, ali ne i protiv hepatitisa B ili vodenih kozica, sakupit će malo više od skromnih 25 cijepljenja. Američka vlada i Svjetska zdravstvena organizacija čak su sponzorirale razvoj onog što one zamišljaju da će se pretvoriti u »sveti gral« genetičkog inženjeringa s produženim djelovanjem, odnosno superejepivo koje sadrži sirove DNK četrdesetak različitih bolesti u jednom, a koje će se uštrcati u usta djeteta pri rođenju te tijekom cijeloga daljnjeg života u vremenski određenim razmacima otpuštati doze za docjepljivanje. Radi se na cjepivima za astmu, upalu uha i bolesti dišnog sustava, AIDS, rak, čak i za sprečavanje trudnoće.

Upravo su s cjepivima medicinski tehnokrati vrloga novog svijeta izgubili moć logičnog rasuđivanja o bolesti i njezinu preveniranju. Vjera u opravdanost i opću dobrobit cjepiva lako je nepokolebljiva da sprečava liječnike priznati da postoje činjenični dokazi o opasnostima i neučinkovitosti određenih cjepiva, pa čak i slučajevi kad su se djeca razboljela od bolesti protiv koje su cijepljena. Ona također preobraća inače razumne liječnike ili znanstvenike u nasilnike i histerike koji radije vikom ušutkuju neistpmišljenike i pribjegavaju emocionalnim ucjenama kako bi roditelje pridobili na poslušnost i pristanak, umjesto da se oslanjaju na zdrav razum i činjenice kojima bi branili svoje gledište, a pokretanje kampanje cijepljenja školske djece protiv ospica i rubeole u cijeloj državi britanska je vlada jednom prilikom emitiran krajnje emotivan crno-bijeli televizijski spot kojim se upozoravalo da ospice ne biraju žrtvu te da njihov ishod može biti fatalan. 
U SAD-u su roditelji zastrašivani uskraćivanjem socijalne pomoći odbiju li svoju djecu odvesti na cijepljenje živim trostrukim cjepivom protiv ospica/zaušnjaka/rubeole. Gradska zdravstvena uprava u Chicagu jednom je čak pokušala cijepljenju priskrbiti povjerenje mlađe moderne urbane populacije angažirajući specijalno vozilo koje je kružilo ulicama i preko jakog razglasa i u pratnji ritma salse hrabrilo hispanoameričke majke da dovedu svoju djecu na cijepljenje.

U jednoj britanskoj kampanji za cijepljenje sve djece od 5 do 16 godina starosti s cjepivom protiv ospica/rubeole roditeljima su davani površni pamfleti u kojima se nisu spominjale nuspojave, inače već dugo priznate od nadležnih međunarodnih institucija. Liječnici i zdravstveni dužnosnici gnjavili su roditelje koji se nisu odlučili za cjepivo pismima i telefonskim pozivima kako bi ih privoljeli da promijene svoje mišljenje. Pritom su medicinski radnici svih vrsta samopouzdano javno objavljivali da bi ta kampanja nedvojbeno mogla izbrisati ospice iz ovih krajeva za sva vremena.

Britansko Ministarstvo zdravstva inzistiralo je na jednoj od najambicioznijih imunizacijskih kampanja uopće vođenih u bilo kojoj industrijaliziranoj zemlji, informirajući roditelje da vrlo vjerojatno nema nuspojava docjepljivanja, koje je »pomno ispitano na velikom broju djece u SAD-u«. U stvarnosti je dokaz na koji su se pozivali bio i više no oskudan. Prije kampanje telefaksom su dobili dopis od djelatnika iz Američkoga nacionalnog imunizacijskog programa (American National Immunization Program) u kojem se objašnjava da se jedini dokaz o sigurnosti cjepiva zasniva na upitnicima koje su ispunili studenti koji su primili cjepivo. Medicinski znanstvenici smatraju takvu vrstu ispitivanja vrlo nepouzdanom i neznanstvenom mjerom sigurnosti i učinkovitosti. Stvarna sigurnost cijepljenja ili docjepljivanja nije bila poznata jer pokusno testiranje nije bilo dovršeno.

Još je gora činjenica da je britanski Laboratorij za javno zdravstvo (Public Health Laboratory Service) prije početka kampanje dovršio istraživanje koje pokazuje da će djeca cijepljena kombiniranim cjepivom protiv ospica/zaušnjaka/ rubeole imati tri puta veću vjerojatnost patiti od konvulzija nego djeca koja nisu bila cijepljena. Dvije trećine tih slučajeva javlja se zbog komponente cjepiva koja se odnosi na ospice. Studija je također našla da je kombinirano cjepivo protiv ospica/zaušnjaka/rubeole prouzročilo pet puta više slučajeva rijetkoga kivnog poremećaja nego što je očekivano. Ta studija nije niti jednom spomenuta za vrijeme trajanja kampanje, već je jedino objavljena u stručnoj medicinskoj literaturi, i to tek četiri mjeseca po okončanju kampanje.

Nedavno je britanska vlada požurila s potpuno novim, dotad netestiranim cjepivom za meningitis C, nudeći ga svakom djetetu i studentu, a na osnovi testova koji su trajali najviše nekoliko tjedana. Iako se petina djece u jednom od ispitivanja razboljela ti podaci nikada nisu bili dostupni roditeljima koji su dali pristanak da se njihova djeca cijepe.

Kako cjepiva predstavljaju samu epitomu moderne medicine — trijumf znanosti nad prirodom — znanstveni su pokusi ponajviše predmet stručnjaka za odnose s javnosti, koji znaju kako negativnom rezultatu dati pozitivan predznak, ignorirajući svaki rezultat koji im ne odgovara. U SAD-u je vlada zahtijevala od Nacionalne akademije znanosti (National Academy of Science) pregled sveukupne medicinske literature i potpuni izvještaj o znanim i dokazanim opasnostima, ako takve postoje, raznih dječjih cjepiva. U dva odvojena izvještaja akademijin Institut za medicinu, koji je na tom zadatku okupio vodeće pedijatre i medicinske znanstvenike, zaključio je da svih devet cjepiva ima potencijal da ozbiljno našteti. Iako su ti zaključci na kraju uključeni u opširne upute što se daju roditeljima prije cijepljenja djece, Nacionalna komisija za dječja cjepiva (National Commission on Childhood Vaccines) zatražila je da se prilagode jer »zbunjuju« roditelje.

Britansko Ministarstvo zdravstva naručilo je izvještaj o cjepivu za hripavac od profesora Gordona Stewarta, savjetnika Svjetske zdravstvene organizacije s Odjela za opću medicinu Sveučilišta u Glasgowu, koji je dugo ispitivao cjepivo.

Kad su njegova ispitivanja pokazala da rizičnost cjepiva prevladava nad korisnosti istog, Ministarstvo zdravstva proslijedio je izvještaj Povjerenstvu za sigurnost lijekova (Committee on Safety in Medicines), koje je izabralo ne rukovoditi se njime. U toj gorljivoj klimi žurnosti da se »pobijedi« svaka moguća bolest, u kojoj se ugled čuva braneći cijepljenje pod svaku cijenu, nitko ne zastaje kako bi se ispitali mogući dugotrajni učinci tipumpavanja do 12 ili više različitih antigena u nezreli imunosni sustav djece mlade od 15 mjeseci. Dodavanjem cjepiva za meningitis C u standardni raspored dječjeg cijepljenja broj cjepiva koja se istodobno daju dvomjesečnoj djeci dosegla su brojku šest.

Epidemiolozi nikada nisu istraživali postoji li gornja granica broja cijepljenja koju malo dijete može podnijeti, a nakon čega se razne vrste blagih oštećenja — astma, poteškoće s učenjem, hiperaktivnost ili kronična uhobolja, primjerice — počinju javljati. Naprotiv, nitko nije napravio niti jednu studiju dugotrajne sigurnosti. »Jedino čtijemo za encefalitis i smrt«, kaže dr. J. Anthony Morris, nekadašnji direktor virološkog odjela američke Uprave za hranu i lijekove i Nacionalnog instituta za zdravlje. »No između povišene temperature i smrti nalazi se cijeli spektar reakcija, a te se pojave nikada ne spominju.«

Srž logike na kojoj počiva cijepljenje jest teorija imuniteta stada — to jest ako se dovoljno ljtidi cijepi protiv određene bolesti, ona će s vremenom i nestati. Osim što je to dijelom samo pusta želja, uzmu li se obzir vrlo kompleksni organizmi kao što su to virusi, koji se neprestano mijenjaju i mutiraju, problem takva načina razmišljanja, naravno, leži u tiranskom pristupu: eliminiranje bolesti je važnije, gledano očima medicine, nego zdravlje vašeg djeteta, kojemu cjepivo može naštetiti, ili pak važnije od vašeg prava da odlučite što je najbolje za vašu obitelj. Odlučite li se protiv cijepljenja svojeg djeteta, smatrat će vas ne samo neodgovornim roditeljem, nego i neodgovornim građaninom zajednice u kojoj živite, pa čak i svijeta. U Velikoj Britaniji cijepljenje je djeteta vrlo često uvjet za ostanak na listi liječnika opće prakse. U SAD-u je sada, nakon što je Clintonova administracija usvojila Zakon o cijepljenju djece, roditeljima još teže poštedjeti svoje dijete cijepljenja.

Mi u Hrvatskoj još uvijek nemamo mogućnost izbora. U našoj zemlji  sva djeca moraju bili cijepljena prije no što krenu u školu — a to načelo, posebice u državama kao što su Sjedinjene Američke Države, kao da prkosi brojnim ustavom zajamčenim slobodama. U takvoj histeričnoj klimi vlada i medicinska zajednica prisvojile su pravo inzistiranja na davanju maloljetniku supstancija za koje ne mogu jamčiti da su sigurne — pravo koje dosadnitko nije osporio na sudu.

MALO O NUSPOJAVAMA

Kao što ne postoji siguran lijek, tako ne postoji ni sigurno cjepivo, a mi smo tek počeli shvaćati koliko je svako od njih doista opasno. Jedna od najodređenijih i najvećih studija o cjepivima do današnjih dana, koju su provodili Centri za kontrolu i prevenciju bolesti, najvažnije tijelo američke vlade kada je riječ o zaraznim bolestima, potiho je obznanjena nekolicini znanstvenika, bez publiciteta ili izjava za tisak, na sastanku Savjetodavne komisije za dječja cjepiva u Washingtonu.

 

Zatvorenost za javnost te prezentacije, održane 9. rujna 1994. godine na manjem seminaru u gradu Washingtonu, bila je u neskladu sa spektakularnom prirodom ondje donesenih zaključaka: preciznije, da je rizik od napadaja kod djece utrostručen nekoliko dana nakon primanja MMR ili DPT cjepiva.

Centri za kontrolu i prevenciju bolesti pratili su napredak 500.000 djece u SAD-u koristeći se bazama podataka organizacija i tvrtki za zdravstveno osiguranje Health Maintenance Organization, Kaiser Permanente i drugih. Time su bili u mogućnosti povezati zajedno sve dijelove istraživanja i podatke o negativnim reakcijama na dva kombinirana cjepiva. Identificirali su 34 veće nuspojave cjepiva, koje su se kretale u rasponu od astme, kivnih poremećaja, infektivnih bolesti i dijabetesa do neuroloških poremećaja, uključujući u to meningitis, poliomijelitis i gubitak sluha.

No na grafikonu nuspojava, prema riječima dr. Anthonvja Morrisa koji je i sam bio sudionikom toga sastanka, najviše se isticala incidencija napadaja.

Učestalost pojave napadaja, naime, porasla je tri puta iznad normale tijekom prvog dana nakon što je dijete primilo dozu DPT cjepiva, a 2,7 puta u roku od četiri do sedam dana nakon MMR cjepiva, što bi poraslo na 3,3 puta iznad normale u razdoblju od osam do četrnaest dana.

Napadaji, koji mogu uključivali grčenje, nesvjesticu i epileplične konvulzije, već su jedno od čestih stanja kod male djece, koja pogađaju, kako se procjenjuje, jedno od 20 djece, odnosno pet posto djece. Te bi visoke brojke mogle biti odraz učinka vakcinacije. Preciznije, nova bi saznanja mogla značiti da će cjepiva i dalje povećavati učestalost pojave napadaja do približnih 15 posto, pogađajući tako blizu tri od dvadesetero djece.

Učinci DPT cjepiva bili su trenutačni, uzrokujući porast incidencije napadaja  tri puta iznad normale unutar 24 saza od primanja doze, ali s naglim padom na vrijednost svega 0,06 puta veću od normale nakon prvog dana. MMR cjepivo djelovalo je pak daleko sporije, pri čemu je najopasnije razdoblje bilo od osmog do četrnaestog dana nakon primanja cjepiva. Napadaji su često bili jaki, kako izvješćuju Centri za kontrolu i prevenciju bolesti, te je četvrtina svih slučajeva završila bolničkim tretmanom.

Zaključak je prezentacije, odmjerenim i neutralnim rječnikom rečeno, da je tvorce studije zanimalo kakvi su sinergistički učinci antigena kad se kombiniraju ili istodobno primjenjuju — odnosno jesu li napadaji prouzročeni pojedinačnim cjepivima ili tek smjesa antigena brojnih cjepiva danih u isto vrijeme ruši imunosni sustav. Statistički odjel britanskog Laboratorija za javno zdravstvo došao je do vrlo sličnih rezultata: MMR cjepivo utrostručilo je rizik za napadaje, dok je DPT cjepivo također povećalo taj rizik tri puta, obično tri dana nakon primanja injekcije s dozom. Najveća stopa incidencije napadaja i meningitisa zbog uporabe soja Urabe, što je komponenta MMR kombiniranog cjepiva koja se odnosi na zaušnjake, obično se javlja između 15 i 35 dana nakon primjene.

Kasnije istraživanje, kojim je obuhvaćeno oko 700.000 djece iz baze podataka Centara za kontrolu i prevenciju bolesti, polučilo je čak i gore rezultate. Djeci između 0 i 12 mjeseci starosti rizik za napadaje bio je deveterostruko povećan onoga dana kad su primili DPT cjepivo. Isti je Statistički odjel također otkrio da su djeca koja su primila MMR cjepivo imala pet puta veću vjerojatnost od očekivane za idiopatsku trombocitopeničnu purpuru, kivni poremećaj koji često zahtijeva transfuzije krvi.

Rizik je procijenjen na jedan od svakih 30.000 cjepljenika.

Puno ili malo? Ovdje je riječ samo o jednoj vrsti nuspojava....

BORBA SA SUSTAVOM vol2

Zašto je u zapadno-europskim zemljama vakcinacija neobavezna, a u istočno-europskim obavezna? Kako to da u Njemačkoj ne morate nikome potpisivati ništa i možete ne cijepiti svoju djecu dok u našim zemljama ljude proganjaju kao kriminalce kada odluče ne cijepiti svoju djecu? Nikakvi zakoni o vakcinaciji neće nimalo promjeniti stav roditelja da ne cijepe svoju djecu. Znate li da u 18 zemalja Europe cijepljenje nije obavezno? U nekima je tako već desetljećima: bez zastrašivanja, bez prisile i bez kazni za roditelje koji odbijaju cijepiti djecu (što su sve "odlike" zakonom obaveznog cijepljenja u Hrvatskoj i susjednim zemljama). Mahom su to razvijene zemlje, u svakom pogledu - od gospodarstva, demokracije pa do sudstva.

Europske zemlje u kojima VAKCINACIJA NIJE OBAVEZNA:

1.    Njemačka,

2.    Nizozemska,

3.    Luksemburg,

4.    Velika Britanija,

5.    Danska,

6.    Irska,

7.    Grčka,

8.    Španjolska,

9.    Portugal,

10. Austrija,

11. Finska,

12. Švedska,

13. Norveška,

14. Cipar,

15. Estonija,

16. Latvija,

17. Litva,

18. Švicarska.

U Švicarskoj, primjerice, neobavezno cijepljenje je uvedeno još 1970. godine! Dakle, u vrijeme kada se mnogi današnji roditelji maloljetne djece nisu niti rodili. Nedavno su Švicarci usvojili prijedlog novog Zakona o zaraznim bolestima, koji je još napredniji po pitanju (ne)cijepljenja. I dok se u Hrvatskoj i susjedstvu "milom i silom" nastoje cijepiti sva djeca, u Švicarskoj - i to tek u iznimnim slučajevima - cijepljenje može biti isključivo obaveza - zdravstvenih radnika!

Niti trenutni zakon, niti predloženi izmijenjeni zakon ne predviđaju obavezu cijepljenja. To znači da se nitko ne može pod prisilom ili protiv svoje volje podvrgnuti cijepljenju. Svaka građanka i svaki građanin sami odlučuju žele li se ona ili on cijepi protiv zarazne bolesti ili ne.

Prema postojećem Zakonu o zaraznim bolestima, kantoni imaju mogućnost narediti neko obavezno cijepljenje. Novi zakon određuje uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi kanton mogao proglasiti cijepljenje obaveznim: u usporedbi s trenutnim zakonom, bitna je novost da se obaveza cijepljenja može odnositi samo na posebno određenu skupinu ljudi - rizičnu skupinu. Osim toga, da bi proglasio cijepljenje obaveznim mora postojati i značajna opasnost po zdravlje ljudi. Nove odredbe zakona pojašnjavaju i ograničavaju situacije u kojima kantoni mogu izreći obavezu cijepljenja.

Svaka mjera vezana uz cijepljenje koju vlast može narediti, mora se višekratno provjeriti je li uistinu opravdana i treba li je stvarno provesti. Zbog toga, primjerice, kod pandemije gripe H1N1 2009. godine, niti Savezna vlada niti kantoni nisu propisali obavezu cijepljenja.

Iako cijepljenje čini samo jedan dio Zakona o zaraznim bolestima, glavnina javne rasprave je usmjerena prema tom pitanju. Pristaše i protivnici imaju suprotna mišljenja o tome: protivnici obaveznog cijepljenja žale se na "nejasne pojmove", kojima savezna vlada - možda pod utjecajem farmaceutske industrije i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) - može ostaviti puno prostora za obavezno cijepljenje.

Zagovornici cijepljenja smatraju da se sloganu "obavezno cijepljenje" pristupa suviše s osjećajima i pogrešno. Savezna vlada, kantoni i gotovo svi sudionici zdravstvene zaštite smatraju da su odredbe o obavezi cijepljenja blaže u novopredloženom zakonu u odnosu na sadašnji zakon koji potječe iz 1970. godine. Obvezno cijepljenje je moguće samo u izvanrednim situacijama i za usko određenu skupinu ljudi.

Cijepljenje ne treba miješati s obavezom cijepljenja. Nitko ne može biti prisiljen na cijepljenje protiv svoje volje.

Novi zakon o zaraznim bolestima ne predviđa kazne ili ograničenja slobode za građane koji odbiju obavezno cijepljenje.